Ovo nije samo priča o bosansko-hercegovačkim košarkašima, niti površan historijski osvrt na sudbinu naših zemljaka.
Predstojeći tekst, nije ni emotivni vapaj pjesnika o ostanku, niti politička projekcija o povratku. Nije ni priča o strahu, iako bi mogla biti, jer svako suočavanje sa talentom nosi element nepoznatog, nepredvidljivog, još neviđenog i zahtijeva nas cijele. Lakše je, bez sumnje, kretati se u zoni poznatog i već prihvaćenog. Ali, je li i ljepše?
Ovo razmišljanje smjera na pravne, vrijednosne i razvojne perspektive našeg društva, uz neophodnu ličnu odgovornost svakog pojedinca.
Vršiti selekciju, motivisati pojedinca, stvarati tim, poslovi su jednog trenera. Taj rad praćen je odgovarajućom potvrdom. Ona, međutim, ne bi trebalo da se iscrpljuje u pukom rezultatu.
Brojke i statistika imaju privlačnost, ali mogu da izostanu ili da odgode priznanje. Naši poslovi rade se na duže staze, uz ogromno ulaganje sportskog znanja i životne energije, ekonomskih sredstava…
A onda se duh igre suoči sa logikom zarade, medijskim stereotipima i institucionalnim formalizmom. Izostane i strpljenje i razumijevanje javnosti, i mi se često pokolebamo!?
Ipak, svaki posvećen, stručno koncipiran, radom i znojem zapečaćen posao na kraju se isplati. Naši sportski snovi i nadanja otjelotvore se na zvijezdanom košarkaškom nebu. Vidimo li našu zvijezdu, obasjava li svojom čarobnom svijetlošću našu uspavanu stvarnost?
U snijegom zavejanim prvim danima proljeća, razgovaramo u prohladnim sarajevskim košarkaškim kuloarima o našim izvanrednim bosancima i hercegovcima.
Prisjećamo se sjajnog uspjeha naših Zlatnih evropskih kadeta iz 2015.: Muse, Sanija, Njegoša, zapravo svih 12 veličanstvenih predvođenih selektorima Josipom Pandžom i Enesom Numanovićem.
Potom stiže i sjajna vijest o Ajdinu Penavi, koji je sa svojim „Marshalom“ stigao među 16 najboljih u američkoj univerzitetskoj NCAA ligi.
Pa već afirmisana generacija: Taletović i Nurkić, koji su i nedostižnu NBA ligu učinili “našom”. I još dalje do nevjerojatnog plamena naše prve košarkaške reprezentacije i nezaboravnog Nenada Markovića prije već više od dvije decenije…
I tako lagano sve do Mirze koji je za moju sarajevsku generaciju, uvijek košarkaška misao od koje se počinje.
No, cjelokupna sportska drama i njeni vrhunci sabrani u uspjehu, imaju i jednu dublju kulturološku poruku. Mislim prije svega na obavezu da kao treneri i sportski radnici njegujemo i oplemenjujemo cjelokupnu sferu socijalnog života. Da svoje izbore pravimo uz visoke moralne i profesionalne standarde, da se odupremo osrednjosti i zamkama trenutnih koristi ili teškoća.
U našoj maloj zemlji ne bi smjeli dopustiti luksuz promašaja, pogrešnih procjena i loših izbora.
Važno je da se u ozbiljnoj i stručnoj analizi pretresu klišei sportske metodologije i kriteriji selektiranja. Ad hock forsiranje manje talentovanih pojedinaca, želja za brzim uspjehom i slavom, potreba da preskačemo nužne razvojne instance, samo su neki od uzroka našeg sportskog stagniranja. Zašto naši izvanredni mladi ljudi ne dobivaju šansu u domovini, već moraju otići da bi se afirmisali negdje drugdje. Ne samo u sportu. Da li je to slučaj, pogrešna procjena, strah od prevazilaženja osrednjosti, strah od nepoznatog, institucionalna greška? Otvara se čitav set bitnih pitanja. U kontekstu pojedinačnih životnih priča, nagovještavaju se šira, socijalna i vrijednosna pitanja. Svjesni da je za stasavanje i sazrijevanje vrhunskog igrača potreban kontinuiran rad, izuzetna stručna obazrivost i lična osetljivost, važno je da imamo podršku, razumijevanje i strpljenje odgovornih institucija i pojedinaca za funkcinisanje sportskog života u našoj zemlji. Ipak, funkcionalne slabosti koraškaške organizacije, ekonomske teškoće u društvu ili lični problemi ne smiju biti izgovor za naše pojedinačne odluke. Mi, koji radimo sa mladim ljudima moramo uvijek preispitivati najprije sami sebe – imamo li hrabrosti, snage i predanosti da slijedimo zvijezde?
Admir Sakoč, košarkaški trener KK Ilidža i KK BBY