Matera – Bari, Italija 2010. godine – turnir Minibasket za dječake uzrasta do 10. godina. Učestvuju 64 ekipe iz čitavog svijeta! Dva dječaka svojom igrom plijene pažnju svih trenera. Ko je bolji – Lorenco de Zardo ili Sani Čampara?
Na večeri u restoranu vodi se debata na tu temu a u njoj učestvuje i poznati zagrebački poznavalac košarke i publicista Marijan Crnogaj.
Dan poslije, SMG Latina u četvrtfinalu je eliminisala mlade košarkaše iz Sarajeva. Iako je Sani Čampara blistao na toj utakmici, Latina predvođena Lorencom de Zardom je pobjedila.
Tog istog Lorenca, Sani Čampara sreo je na turniru u Turskoj, pet godina kasnije, igrajući za reprezetaciju BiH. Opet je Lorenco pobjedio a Sani mu je rekao: „Vidimo se u Litvaniji!“ Vidjeli su se a ostalo je istorija!
Da podvučem liniju: od spomenutog, možda prvog Sanijevog turnira prošlo je deset godina. Bezbroj trofeja, zlatnih medalja – kako je naš Baho rekao u Litvaniji: „Daleko je to Čampara!“ Ja sam uvijek mislio da ništa nije daleko za Sanija i vjerovao u ovo što Sani radi i način na koji to radi.
Saniju su također vjerovali njegovi treneri Josip Pandža i Enes Numanović na čemu sam im jako zahvalan. Poslije ovoga slijedi Real i Sani postaje Kralj, može li nešto bolje, španski novinari su tada izjavili:
“Sani Čampara je jedan od velikih bisera Evropske košarke“.
Prošla sezona je bila pun pogodak, opet je dovoljno hrabrosti i vjere u Sanija imao trener Josip Pandža da ga dovede u Tuzlu, mali broj trenera bi to uradio, vjerovatno nijedan, svi bi se odlučili za opciju „34“ ljeta i slično. Konačno je Sani imao ulogu u seniorskoj košarci i prve ozbiljne minute. Nastavio je Mulaomerović da brusi našeg dijamanta, hvala i njemu.
Nakon toga, ponovo rasprave: ko je bolji, može, ne može, ima, nema tijelo..
Jednom sam se i sam pitao: šta je nosilo dječaka sa velikim crnim očima sve ove godine i sve one silne sate koje je proveo na košarkaškim terenima? Je li bilo gorkih momenata? Je li znalo biti teško? Sigurno da jeste.
Ali, biti sportaš znači mnogo više od dobre tjelesne pripreme! Mnogo više čak i od talenta! Biti sportaš znači živjeti svoj sport, u svoj njegovoj ljepoti, snazi i težini. A Sani to zna. Jednostavno zna. Njegov sportski put je uvijek bio prvenstveno vođen njegovom inteligencijom i pozitivnom prirodom. Malo se Sani bavio sporednim stvarima. Nije imao vremena da zavidi, bude zloban, da tuguje zbog nepravdi..
Sani se bavio KOŠARKOM. Tim veličanstvenim sportom u kome nema malih i velikih odluka. Sve su jednako važne. Sportom u kojem svaka podignuta ruka, svaki šut može donijeti ili odnijeti pobjedu, radost ili tugu. A Sani se takvih odluka jednostavno ne boji. Zato što zna da igra čistog srca, za sport, za košarku, za svoj tim, i da njegovoj volji nema mane.
Zaista, volim košarku. Volim gledati košarku čak i na školskom dvorištu. Kada vidim djecu kako igraju košarku uvijek dobijem taj osjećaj da su zaštićeni. Makar na kratko i makar privremeno. Zaštićeni su od dosade, gluposti, pogrešno usmjerene energije. Oni su u jednoj izuzetnoj igri koja ih može naučiti mnogo čemu: radu, požrtvovanosti, disciplini, timskoj igri, nesebičnosti, srčanosti, neminovnosti razmišljanja, djelovanja i donošenja odluka. Košarka zahtjeva sve to. I voli one koji je razumiju – kao Sani.
Njegova sljedeća stanica je Split! Šta se može reći o Splitu i košarci a da nije već rečeno, čak i najslabijim poznavaocima košarke je sve jasno na spomen ovog grada i košarke.
Sani, želim ti još puno izvanrednih trenutaka. Zaslužio si ih!
Trener Admir Sakoč